Perm je grad u kome ću provesti narednih dvadesetak dana. To je jedan od najvećih gradova Rusije, sa populacijom od oko milion stanovnika. Nalazi se na krajnjem istoku evropskog kontinenta, ispod planine Ural. Središte je Permskog kraja, sa univerzitetskom tradicijom dugom oko sto godina. Nekada je grad bio sjedište vojne industrije, i kao takav veoma zatvoren, poznat kao ,,tajni grad'', a danas je to moderan industrijski i kulturni centar ovog dijela Rusije. Gradom protiče rijeka Kama, velika i moćna. Nadam se da ću imati vremena da malo bolje upoznam grad i ovdašnji narod. Volim što sam ovdje, više nego npr. u Moskvi, jer mislim da je ovo prava Rusija, daleko od granica i Evrope. 

​

1. Dan

Upravo sam stigao u Perm, 11. 09. 2017. (nine/eleven). Put je bio naporan. Prvo, imali smo let Beograd-Moskva u 23,40 h, što je prilično kasno, da bi došli u Moskvu oko 02 sata po njihovom vremenu. Let je bio ne tako dug ali ipak naporan. Nisam uspio zakunjati ni minute, samo sam jednom ustao na par trenutaka da se malo protegnem. Dok smo se snašli na ogromnom aerodromu Šeremetjevo i našli izlaz za Perm već je bilo oko 4 ujutro. Začuđujuća je bila gužva u ta doba, pomislih kako je tek po danu. Nije se moglo nigdje pružiti dok smo čekali avion za Perm, mučili smo se pokušavajući naći pozu koja bi nas bar malo odvela u carstvo snova. U 7,55 smo se ukrcali u avion za Perm. Let je trajao oko 2 sata i prespavao sam ga cijelog. Zaspao sam nekoliko minuta po uzlijetanju i probudio se bukvalno 5 sekundi prije slijetanja. Nije mi jasno kako me niko nije probudio, mogao sam se prepasti pri slijetanju. Na aerodromu u Permu čekale su nas dvije djevojke, Olga i Svjetlana, koje su ispred organizatora bile zadužene da nas prime. Za razliku od Moskve gdje je osvanuo sunčan dan, ovde je bilo jako hladno, kasnije nam reče neko da je samo 6 oC. Sa jučerašnjih 25 (pa i više) u Sarajevu i Beogradu na samo 6 u Permu. Sa dva službena auta (Ford mondeo) putovali smo od aerodroma do mjesta gdje ćemo biti smješteni, nekih dvadesetak minuta - pola sata lude vožnje. Prvi utisci su da je sve nekako sivo, hladno, slika koju sam već imao u glavi kada pomislim na Rusiju. Vozni park nije loš, možda malo bolji nego kod nas, ali nema čistog auta, sva su nekako prljava. Doduše, sipila je sitna kišica, pa je to i očekivano, ali putevi su im nekako neuredni i zapušteni. 

Objekat gdje smo smješteni je neki studentski dom, čini mi se, ili tako nešto. Apartman koji sam dobio sastoji se od sobe, trpezarije i kuhinje, kupatila i hodnika sa ormarima. Nema interneta na naše razočarenje, hladno je, pa je sveukupni utisak kada je riječ o smještaju prilično tanak. Ali dobro, ima neki šporetić i frižider pa ću se moći nešto organizovati oko hrane, naravno ako ostanem ovde. A ostajem. Sa mnom su dva studenta, Dejan i Dražen, i Igor, viši asistent, svi sa poljoprivrednog fakulteta UIS. Oni su u apartmanu do mog, sva trojica skupa, dok sam ja kao profa sam. 

Nakon kraćeg odmora, otišli smo na ručak sa Olgom i Svjetlanom, u obližnju studentsku menzu. Jeli smo supu sa povrćem i ribom (odlična!), neko domaće tradicionalno jelo sa krompirom, gljivama i svinjetinom (odlično!), i za dezert vrlo ukusne slatke kiflice sa marelicom i šlagom. Sve smo zalilivali kompotom od jagoda, tako da je ručak bio prvoklasan. Nakon toga smo prošetali po kišici do supermarketa (ustvari malo većeg granapa), pogledali cijene i kupili vodu jer česmovača ovde nije za piće.

Naveče smo imali večeru sa rektorom univerziteta, Oksanom, Natalijom i Matvejom. To je bila gozba sa svim i svačim, najviše sa votkom. Bilo je, što kažu kod nas, ptičijeg mlijeka: od kavijara i plemenite ribe do kvalitetne tjestenine i domaćih specijaliteta. Nekako smo se polupijani iskobeljali oko ponoći. Sve ovo ne sluti na dobro (hehe). Ono što me brine je kako se sutra ujutro probuditi i opet kod rektora ujutro na konjak. I ko zna šta još.    

 

2. Dan

Ustao sam jutros polumamuran, u 7,00 jer su me čekali već u 7,30 prorektor i vozač. Nakon što sam došao na univerzitet, popio sam čaj i odmah su me ubacili u učionicu, onako nepripremljenog, da držim predavanja. Rektora i konjak nisam vidio, što je dobro, ali ipak nisam se nadao da će me ubaciti tek tako u učionicu. Bilo je povuci-potegni, sreća pa imam te PP prezentacije koje sam ranije pripremio inače bi bila potpuna katastrofa. Bilo je 7-8 studenata u dvije grupe, po dva časa. Niko ne zna beknuti engleski a kolega Aleksej, njihov profesor koji je tu sa nama u učionici, vrlo slabo. Hajde nekako sam to završio oko 12,30, zatim smo otišli na doručak, pa poslije nazad u učionicu gdje su studenti imali vježbe sa Aleksejem. Oni GIS vježbe rade sa MapInfom, koji ja slabo poznajem, tako da nisam bio od neke koristi. U 13,30 smo otišli do Oksane Vladimirovne u kancelariju i tu proveli nekih sat vremena, kad je došao Matvej koji se ponudio da me provede malo po zgradi Akademije i pokaže mi učionice i kabinete. Tako smo lutali oko sat vremena gore-dole, čovjek ne zna engleski, priča mi na ruskom a ja klimam glavom praveći se da razumijem. Nakon obilaska otišli smo do jedne velike prostorije (nešto kao biblioteka, sa računarima) gdje su bili Oksana, ekipa iz Istočnog Sarajeva, dva prorektora (onaj što me je jutros dovezao i Ljudmila) i kamerman koji je snimao kako razgovaraju. Priključio sam im se i tako smo proveli nekih sat-sat i po. Ovaj prorektor je bio malo naporan sa pitanjima upućenim studentima, pravi Rus iz bivšeg Sovjetskog Saveza – stariji čova sa srebrnim zubom koga sve živo interesuje a ne zna beknuti engleski. Čovjek iz nekog drugog vremena. Kad smo završili otišli smo kratko do Oksane, dogovorili se sa Matvejom da pođe sa mnom da razmjenim eure u rublje i da kupim SIM karticu. Takođe, Oksana mi je predložila da ako hoću sutra preskočim predavanja i idem sa njom i rektorom u gradić udaljen oko 80 km od Perma, na neko poljoprivredno dobro gdje će naši studenti provesti ostatak naše posjete ovde. Takođe, reče da ćemo malo promjeniti plan za danas jer su u gradu uvedene mjere pripravnosti zbog eventualnih terorističkih napada i da nećemo izlaziti u diskoteku kako su studenti tražili nego treba da idemo pravo kući tj. u studentski dom gdje smo smješteni. 

Tako je i bilo, razmjenio sam 100 eura, kupio SIM karticu (oko 5-6 eura) i sa ekipom se dovezao ''kući''. Tu me je čekalo neprijatno iznenađenje, telefon ne može učitati SIM karticu tj. PIN kod jer je kodiran (bar tako mi rekoše naši momci, jer sam telefon dobio/kupio u MTEL-u a ti telefoni su kodirani). Odmorili smo malo i u 19 otišli do obližnje prodavnice da kupimo klope i ostalih potrebština. Oni odoše da prošetaju, meni se nije dalo pa se vratih u sobu. Pospan sam i još uvijek umoran pa mi najviše prija ležati i spavati. 

S Igorom sam komentarisao kako im je vozni park dobar, realno prilično bolji nego naš, kako on reče mnogo bolji nego u Voronježu gdje je bio prije nekoliko mjeseci sa delegacijom Poljoprivrednog fakulteta. Generalni utisak je ipak ispod očekivanog jer im je sve nekako stalo u vremenu, na primjer nemaju internet u studentskom domu, imamo TV u sobama ali nema ni jedan kanal (!), računari na faksu su im stari i spori, itd... Tješi me samo što će dvadeset dana brzo proći. 

 

3. Dan

Danas sam išao sa momcima iz SA u selo Troeljga nekih 100 km od Perma gdje će oni provesti ostatak baravka u Rusiji. Ležao sam u krevetu do 10, jer smo tek oko 10,30 trebali krenuti. Tamo nas je primio direktor poljoprivrednog gazdinstva, tipični Rus iz devedesetih, srednjih godina, rumen, snažan, glasan, sa velikim džipom mečkom u dvorištu. Čovjek ima veliki ekran u svojoj kancelariji sa pogledom (kamerom) na prostoriju ispred kancelarije, kako bi vidio šta se dešava i ko dolazi. Ako mu se neko ne svidi jednostavno može reći da nije tu a ima i sporedna vrata da može pobjeći. Malo smo obišli selo, doručkovali i smjestili momke u neku kućicu gdje su njih trojica dobili jednu sobicu. Do njih je neka ženska ekipica, navodno srednjoškolke pa smo ih malo zezali kako im neće biti dosadno. Ispred kuće je toliko blata da na ulazu ima malo korito sa vodom i četkom da se obuća očisti. Nakon što su se smjestili krenuli smo u obilazak manastira Bjelogorsk. Iznenadio sam se grandioznošću i ljepotom manastira, stvarno je vrijedilo doći vidjeti ga. Proveli smo tu par sati i krenuli nazad. Bilo mi je interesantno vidjeti ruralnu Rusiju na obodu velikog Urala. Sa druge strane je ogromni Sibir i već sam pogled sa manastira koji se nalazi na brdašcetu odaje veličinu prostranstva. Seoske kuće su uglavnom građene od drveta, malo me podsjetilo na našu Romaniju. Svratili smo do jedne radnjice pored puta koja nosi naziv ''Pčelinji raj'', gdje smo kupili po teglu domaćeg meda. Potom smo momke odvezli do njihove ''kuće'' i oprostili se s njima. Nećemo se vidjeti bar desetak dana a možda i do kraja posjete. Stigao sam u studentski dom oko 17,30. Matvej mi je donio neki telefon na korišćenje jer moj ne prihvata rusku SIM karticu. Nadam se da će sada raditi i da će sve biti OK. I TV u sobi je proradio, nadam se da će prenositi košarku sa evropskog prvenstva. Bilo bi dobro da se u polufinalu sastanu Rusija-Srbija pa da bude baš zanimljivo. Sutra imam predavanja od 10 i trebao bi se malo pripremiti. Čuo sam se sa Oksanom i Igorom, telefon radi. Sutra će Natalija doći po mene i kako reče Oksana imam predavanja ovdje negdje blizu studentskog. 

 

4. Dan

Imao sam prilično dobro predavanje studentima Fakulteta za zemljoustrojstvo i katastar, u blizini doma gdje sam smješten. Održao sam četiri časa, i bio poprilično nadahnut imajući u vidu da predajem na engleskom. Neki studenti su razumjeli šta pričam i čak učestvovali u diskusiji. Inače ovde malo ko govori engleski, a i ako govori to je vrlo slabo. Poslije predavanja bio sam na ručku sa kolegom sa katedre za geodeziju, a potom kod njih na katedri u posjeti. Neki dosadan knjiški tip, jedva sam čekao da pobjegnem. Htio bi da se družimo ali smara previše, ne zna engleski, a i nije moj tip, štreber neki. Naveče sam imao dogovoren sastanak sa nekim Oksaninim prijateljicama i mogu reći da sam proveo fino veče. Prvo smo otišli do obale rijeke Kame gdje ima prekrasno šetalište, kasnije smo otišli na večeru u azerbejdžanski restoran. Tanja je starija, bivša dekanica Arhitektonskog fakulteta, gospođa koja živi sama, vrlo otmjena, i Sima (Serafima), simpatična pričljiva debeljuca sa nikakvim engleskim. Večerali smo sve troje, popili čaj i pojeli neke slatke voćke za dezert. Insistirao sam da ja platim i uopšte nije bilo skupo, oko hiljadu rublji (30-35 KM). Dogovorili smo se za sutra da se opet družimo, Tanja je obećala neke piroške (ili tako nekako) a Sima da će napraviti moj portret pošto se bavi slikanjem. Došao sam kući oko 9 i malo se spremao za sutrašnje predavanje. Problem je što ne znam imam li jednu lekciju ili dvije pa sam ponovio obje. Kasno sam zaspao, iza 12 i loše sam spavao. Probudio sam se u neko doba i ko zna kad sam opet zaspao. Nažalost ujutro sam morao ustati u 7 jer prorektor Jelisejev (dosadni čiko sa srebrnim zubom) dolazi po mene u 7,45. 

 

5. Dan 

Danas sam takođe imao dobro predavanje, ovaj put u rektoratu, sa kolegom Aleksejem. Bila je prisutna i neka kolegica koja je izrazila želju da sluša moja predavanja. Razmjenili smo neke radove i dogovorili da 25. Septembra dođem kod nje na katedru da diskutujemo. Sa Aleksejem sam nešto prezalogajio u kantini i tu smo se razišli jer je Oksana javila Tanji da dođe po mene a on je morao na predavanje. Zajedno sa Serafimom otišli smo do nekog tržnog centra gdje ona ima kao neku kancelariju, kako sam razumio. Fino mjesto, neki dizajn ili prodajni studio, šta li. Sjedili smo tu, pojeli kolačić koji je Tanja spremila (nije piroška), pili čaj i čavrljali. Sima je naslikala moj portret (na osnovu slike sa telefona) ali nije ga dovršila jer je Tanja sugerisala neke korekcije. Pošto sam bio pospan i umoran jedva sam dočekao da Tanja kaže da idemo. Još kad mi je Oksana rekla da imam naveče nekih obaveza i sutra neke aktivnosti, kao biće neko takmičenje a ja ću biti u žiriju, smračilo mi se jer mi je potreban odmor i ležanje. 

Još uvijek se patim oko interneta, moj telefon nije u funkciji, nemam wireless u sobi, jedva da sam u kontaktu sa Nenom. Jedino što mogu je sa ovog malog ruskog telefona da pogledam naše sajtove, fejsbuk i to je to. 

Naveče smo bili u jednom finom restoranu na večeri. Probao sam boršč – njihovo (ili bolje rečeno ukrajinsko) tradicionalno jelo, supa sa cveklom, povrćem i mislim teletinom. Poslije toga sam pojeo lososa sa svježim povrćem uz čašu kvalitetnog vina. Na kraju je bio dezert – kolač sa višnjama i sladoledom. Sveukupno – vrlo dobro. Svi smo trznuli po hiljadu rublji i platili račun, kusur je bio 600 rublji, dakle ceh je bio 2,400 rublji ili oko 70 KM. Tokom večere pričali smo o svemu i svačemu, od politike preko mojih impresija o Rusiji i Oksaninih o BiH, do struke i nauke. Pokušao sam im objasniti probleme u BiH ali čini mi se da olako shvataju naše podjele, ne vide dubinu krize i ne sagledavaju cjelokupnu sliku odnosno uticaj stranih sila. Oksana je govorila da bi se sve to moglo prevazići kroz razne projekte i novac, međutim pomenuo sam problem Kosova i pitao kako nekome ko je već dobio pare od zapada i ko se bori za nezavisnost ponuditi projekte saradnje. Tek kad sam ih posjetio na Ruske probleme u Ukrajini, Čečeniji, Dagestanu itd. postali su malo svjesniji. 

Poslije toga smo prošetali centrom grada, koji je bio vrlo živ jer je bio petak veče. Tu sam vidio da je Perm stvarno veliki i prostran grad. Kući sam taksijem stigao u 23,30 taman kad je počinjalo polufinale evropskog prvenstva u košarci između Srbije i Rusije. Da sve bude kako treba pobrinuli su se naši košarkaši koji su pobijedili i plasirali se u finale. 

 

6. Dan 

Proveo sam dan na neformalnom studentskom takmičenju (nešto kao naše primatijate, elektrijade i sl. samo što su tu samo fakulteti Permog univerziteta), na jednoj velikoj livadi u blizini hostela gdje sam smješten. Takmičenja su bila u jedanast disciplina kao što su gađanje praćkom, trčanje u vreći, hodanje po konopcu i sl. Svaki fakultet je imao svoj kamp gdje se pripremala hrana, igralo, pjevalo i spremala scenografija. Ja sam bio u žiriju (nas 7-8) koji je obilazio kampove gdje su nas oni dočekivali, igrali, pjevali, nudili hranom i sl. Zadatak žirija je bio da ocjeni kamp, hranu, dekoraciju hrane, pjesmu koju su svi pripremili, kao i ukupan utisak, kostimografiju i sl. Bilo je interesantno i poučno. Tu se studenti uče tim-bildingu, zajedništvu, druženju u prirodi. I pogotovo je to za njih važno jer su svi studenti prve godine, tj. brucoši, tako da su tu mogli da se upoznaju sa svojim kolegama sa drugih fakulteta i jednostavno da se druže. Oko 17 sati smo završili i kolega koji je proveo dan sa mnom (mislim da se zove Maksim) odbacio me je do hostela. Predveče i veče sam proveo u sobi odmarajući pa sam iskoristio vrijeme da nešto napišem i sumiram utiske od prvih 5-6 dana u Permu. Uspio sam stupiti u kontakt sa Nenom i djecom preko vibera pa smo se ispričali, a kasnije sam i sa Sinišom Berjanom razmjenio poruke. 

Što se tiče utisaka, prvih par dana su bili nešto lošiji, valjda dok sam se malo privikao, kasnije kako vrijeme odmiče sve su bolji. Mislim da su na višem nivou od nas kad je riječ o standardu (voze bolja kola definitivno), ali tu nije velika razlika. Jedan student koji me je prevozio sa autom mi reče da njegovi roditelji ljekari imaju platu oko hiljadu dolara što je otprilike plata naših ljekara specijalista. Najveća razlika je u državi, njenoj snazi, institucijama. Kako Oksana reče ovde je sve pod kontrolom i to im je najveća prednost. Sigurno da im je nova generacija političara na čelu sa Putinom donijela stabilnost, razvoj, jačanje institucija, pa i veći standard. Za razliku od njih kod nas ništa nije pod kontrolom, svak radi šta hoće, država je slaba, institucije takođe. Možeš vrijeđati svakoga počevši od predsjednika države pa nadalje. Čini mi se da je to stvar mentaliteta pa i kućnog odgoja: mogu ja da se ne slažem sa nečijom politikom ili odlukama ali moram poštovati njegovu poziciju, autoritet i hijerarhiju. U suprotnom događa se ono što je kod nas svakodnevnica, da svaki šupljoglavac misli da ima pravo da napuši svoga šefa, direktora ili predsjednika države. Sve zapakovano u priču o ljudskim pravima i slobodama, ne shvatajući da je granica ljudskih prava i sloboda tamo gdje počinje pravo i sloboda drugog čovjeka. Upravo zbog toga mi se čini da nikad nismo imali više slobode a manje prosperiteta. 

Kad samo pogledam njihov univerzitet, katedre su im formirane prije skoro 100 godina, puno polažu na istorijat i tradiciju, znanje i poštovanje tuđeg rada, sve ono čega kod nas nema. Osjetio sam koliko mene poštuju kao profesora, ne samo kolege nego i studenti. Interesantnu situaciju doživio sam na fakultetu Zemljeustrojstva i katastra. Imali smo dva dvočasa i na vratima učionice je pisalo na ruskom da će danas nastavu na engleskom jeziku držati profesor Бранислав Драшкович.  Bilo je oko 30-40 studenata koji su pomno pratili šta pričam iako većina njih ne razumije engleski. Nakon prvog dvočasa imali smo pauzu od 20 minuta koju sam iskoristio da popijem čaj i malo se osvježim. Kada sam se vratio u učionicu studenti su me već čekali, svi na svom mjestu. Prilazeći katedri svi su ustali i čekali da im dam znak da sjednu. Bio sam malo iznenađen, pokazao sam im rukom da mogu sjesti i oni se tek tada sjeli. Osjetio sam se veoma poštovano. To sam kod nas vidio još samo u osnovnoj školi. 

Ono što ime je generalno mala mana je što slabo govore engleski, mada ne znam baš ni da je kod nas bolje. Međutim, trude se svi, jako su gostoljubivi, svi žele da ti ugode. Vidi se da im je stalo da ostave dobar utisak. Ipak, čini mi se da to nije samo što sam profesor i stranac (Srbin) nego su jednostavno takvi, lijepo odgojeni i skromni. Zbog toga mi se čini da nema mnogo kriminala, niti nekih budalaština na ulicama, narkomanije, prostitucije i sl. Kritike idu na račun njihove vožnje – napraviti prekršaj im je ko vode se napiti. Vozači sa akademije voze brzo pa mi se učinilo da su svi takvi ali to je izgleda samo bio prvi utisak. Takođe kritika je što su kola jako prljava - ovde izgleda niko ne pere auto. Putevi im generalno nisu nešto, ali ima razlika, od sjajnih (dijelova) autoputeva do zakrpljene ceste u centru grada ili blatnjavog makadama u predgrađu. Kod nas čini mi se i najzabačenije selo ima asfalt, ovde nije tako, možda jer su ogromna zemlja.  

 

7. Dan 

Danas je bio dobar dan. Prvo, naspavao sam se dobro, nedelja je, ustao sam oko pola 10. U 10,45 je došao taksi po mene i u već u 11,15 sam bio u salonu za dizajn sa Tanjom, Simom i Oksanom. Ideja je bila da prvi dio dana provedemo slikajući a da drugi dio odem u banju sa nekim profesorima. Sa drugim dijelom nisam baš bio oduševljen ali kako mi je Oksana rekla da je banja jako zdrava i tipično ruska stvar odlučio sam da prihvatim ponudu. Negdje do pola 3 smo bili u studiju gdje smo Oksana i ja kao slikali ali glavni posao radila je Sima, dok je Tanja davala podršku i savjete. Uz ugodnu ambijentalnu muziku i opuštenu atmosferu naslikali smo dvije slike koje na kraju uopšte nisu izgledale tako loše. Potom smo krenuli u banju, sa mnom su pošle Oksana i Sima, ipak mi je bilo običnije da ide neko sa mnom. Naš domaćin bio je poznati lik sa katedre za geodeziju, Dimitrij, za koga sam ranije napisao da je smor. Putovali smo nekih 40 km do imanja njegovog punca (kako sam razumio) gdje valjda i Dima živi sa ženom i djecom. To je bilo prvo iznenađenje - mislio da je riječ o javnoj banji, ne, ovo je bila privatna. To je jedan od pomoćnih objekata pored glavne kuće, napravljen od drveta slično nekoj brvnari, koji se sastoji od dvije prostorije: prva je ,,svlačionica'' a druga je neka vrsta saune sa peći, gdje se temperatura penje na preko 80 oC. Razlika u odnosu na klasičnu saunu je, kako kažu, što je klasična suha a ovdje je vlažno i procedura je da se ljudi unutra posipaju toplom vodom. Druga razlika je što postoji neki snop ljekovitog bilja koje se prvo uroni u vruću vodu a zatim se s njim lagano udara i masira po cijelom tijelu. Navodno je to jako ljekovito. 

Bilo nas je trojica u banji: Dima, Vitalij, profesor hidrologije na Permskom univerzitetu, i ja. Srećom Vitalij govori engleski pa smo mogli da pričamo, što i jeste jedna od osnovnih poenti banje – opustiti se, družiti se i razmjenjivati mišljenja. Skinuli smo se do gola u svlačionici i ušli u saunu. Unutra je bilo preko 80 stepeni i bio sam se ozbiljno zabrinuo da će mi se nešto desiti, ipak ja nisam Rus i nisam navikao na ovako ekstremne temperature. Vazduh koji sam udisao je bio vreo kao da smo u  paklu. Već nakon par minuta sa mene je curio znoja kao da sam trčao 5 kilometara. Proveli smo tu 10-15 minuta i olakšavajuće je bilo to što smo se na kraju zalili toplom vodom koja je došla kao osvježenje u odnosu na vrući vazduh. Potom smo izašli u ,,svlačionicu'' da se malo odmorimo. Poenta je da stalnim mijenjanjem temperature toplo-hladno ojačamo organizam i izbacimo toksine iz tijela. Nakon 10 minuta odmora ponovo smo ušli u saunu gdje smo se opet parili, ovaj put masirajući se sa snopom biljaka. Sve to je kao zdravo, i prihvatio sam to, ali unutra je bilo toliko vruće da sam se bojao da me srce ne strefi. Tako smo proveli nekih sat-sat i po, i kad je Dima rekao da je dosta pao mi je kamen sa srca. Uglavnom, iako je bilo malo zabrinjavajuće mogu reći da je prijalo i da je bilo zanimljivo iskustvo. Poslije banje prvo smo popili čaj a onda sjeli za sto gdje smo jeli svinjske kotlete sa roštilja. Svinjetina je bila marinirana u kefiru i luku i bila je jako ukusna. Ostala trpeza je bila sastavljena od domaćih salata i svježeg povrća tako da je sve bilo vrlo ugodno. Na kraju smo pojeli po komad kolača sa jabukama. Kad smo završili s ručkom Oksana i Sima su otišle u banju a ja sam sa ostatkom ekipe koju su činili Vitalij, Dimina žena, punac i sin, igrao u dvorištu igru sličnu našem ,,amerikancu'' – pucali smo na koš naizmjenično i ko prvi stigne do 33 poena taj je pobjednik. Pobjednik sam naravno bio ja (ipak su Srbi najbolji košarkaši u Evropi), drugi je bio deda (punac) a treći mali Kostja, desetogodišnji pitomi dječak. Negdje oko 8 smo krenuli nazad u Perm sa Vitalijem i njegovom ženom u moćnom micubišijevom džipu. Dima i njegova gostoprimljiva i jednostavna porodica ostala je u dači. Sve u svemu jedno lijepo iskustvo i lijepo proveden dan.   

P. S. Nažalost nisu prenosili na TV finalnu utakmicu evropskog prvenstva u košarci, valjda im nije interesantno jer ne igraju Rusi u finalu. Ujutro sam pročitao da je Srbija izgubila od Slovenije. Nema veze, medalja je medalja. 

 

8. Dan  

Danas nisam imao nikakvih posebnih obaveza osim što večeras idem sa Simom i Tanjom na časove meditacije. Cijena: dva sata 500 rublji (oko 15 KM). Pristao sam da idem na meditaciju jer mi stvarno treba smirenje i otklon od stresa i bijesa koji se u meni akumulirao godinama. Pošto nisam imao ništa preko dana, malo sam pogledao i ponovio prezentacije za sutra, kako bi bio što bolje pripremljen za predavanje. Oko 12 sam izašao napolje da prošetam i hodao sam nekih 4-5 km od studentskog doma. Obišao sam par tržnih centara, ništa posebno, sve isto ko i kod nas. U jednom sam vidio finih igračaka za Mašu i jedan dobar svijetli laneni sako, samo oko 35 KM, nisam ga kupio ali sam zapamtio gdje je pa ću ga vjerovatno kupiti. Trebao bi sutra zamijeniti para jer sam potrošio onih 100 eura koje sam razmijenio prvi dan. Primijetio sam da im je gorivo jeftinije nego kod nas, košta između 1-1,2 KM (37-40 rublji) po litru. Pošto je bio siv dan a i ja sam malo prehlađen od sinošnjeg banjanja, a ne znam ni gdje bi dalje išao jer sam prilično daleko od centra, odlučio sam da se vratim kući i pravim nešto za ručak. Kupio sam piletine, tjestenine, kefira, jabuka i šljiva i drugih sitnica ali nikako nisam mogao da nađem so. Pitao sam jednu prodavačicu, kaže nema. Čuj nema soli, mislim u sebi, a na ulazu piše velikim slovima supermarket. Ustvari, po našem to je jedan malo veći granap. 

Za so sam se snašao u studentskom domu. Pitao sam na portirnici i nasuli su mi jednu bočicu. Pravio sam piletinu sa tjesteninom i nije loše ispalo, samo što nemam nikakvih začina. Javila mi je Oksana da će taksi doći po mene u 17,50, da će me odbaciti do Simine kancelarije, pa ćemo odatle na meditaciju. Tanja će me vratiti kući. 

Meditacija je bila promašaj. Prvo, ne razumijem ruski, gospođa u kasnim tridesetim (za koju mi rekoše da je jedna od najbogatijih u Permu, valjda se udala za nekog tajkuna) je pričala nešto o čakrama, specifičnim tačkama na tijelu i energiji, ali nisam skoro ništa razumio. Drugo, sve i da priča na srpskom bojim se da je ne bi razumio jer su to apstraktne teme koje, po meni, čovjek izmišlja tragajući za unutrašnjim mirom. Od oko 40 prisutnih bilo je samo 5 muškaraca, zbog čega mi je takođe bilo pomalo neprijatno. Dalje, sam mnom je bila samo Sima koja ne govori engleski ali uporno nešto sere na ruskom ne hajući što joj ponavljam da ne razumijem. I na kraju, bio sam prehlađen, curio mi je nos, kihao sam, pa nisam ni mogao da se skoncentrišem na meditaciju. Meditacija je protekla tako što smo žmireći slušali ambijentalnu muziku, zvuke iz prirode (potok, ptice) i zamišljali cvijeće, crveno i žuto, i slične gluposti. Sve to trajalo je od 19-21, dakle dva sata i bile su to bačene pare (500 rublji ili oko 15 KM). Poslije meditacije otišli smo do azerbejdžanskog restorana u blizini gdje nam se malo kasnije pridružila Tanja. Popili smo čaj i pravac kući. 

 

9. Dan 

Jutros je vozač iz akademije (rektorata), onaj šaban što brzo i nervozno vozi, došao po mene oko 9,35 i već u 10 sam bio u učionici. Iznenadio sam se kad sam vidio da to nije ista grupa studenata od prošle sedmice, ovo su bili novi, bilo ih je takođe samo 7-8. I bolje što ih nije bilo puno jer je predavanje bilo prilično loše. Tematika nije zahvalna (baze podataka u GIS-u) a nisam bio u nekoj oratorskoj formi jer sam prehlađen tako da se sve svelo na čitanje sa prezentacije. Završio sam nešto ranije nego što je predviđeno i otišao sa Aleksejem na ručak. Zamolio sam ga da mi pomogne da zamjenim pare, jer mi je ponestalo rublji. Otišli smo do obližnje sberbanke gdje sam zamijenio 200 eura. S obzirom da sam tu još 10 dana trebaće mi. A imam u planu i da kupim nekih sitnica i igračaka djeci. Unutrašnjost banke mi se svidjela, riječ je o staroj zgradi u centru grada sa preuređenom unutrašnjošću koja djeluje i tradicionalno i futuristički istovremeno. Na šalterima uglavnom rade mlađe djevojke, jednoobrazno obučene i profesionalne. Malo sam čekao, nekih 10-15 minuta jer im procedura zamjene novca nije jednostavna kao kod nas, možeš na bilo kojem šalteru; ovde je malo drukčije: na ulazu vas dočeka djevojka koja vas pita šta trebate i zatim klikne na link na aparatu pored koga stoji i izda vam broj koji potom čekate da se pojavi na malim semaforima iznad šaltera. Slično kao kod nas u nekim opštinama, sve s ciljem da se izbjegnu gužve. Kako smo dobili pogrešnu šifru za zamjenu novca, morali smo promijeniti par šaltera dok nisam uspio završiti posao. Poslije toga vratili smo se u rektorat, gdje sam svratio do Oksane. Reče mi da za danas nemam više obaveza i da će me vozač odbaciti nazad u hostel, a da za sutra imam poziv Valerija (hidrologa) da posjetim njihov apartman oko 11 a poslije toga na predavanje na Fakultetu zemljeustrojstva i katastra od 14-17 (kontakt osoba: Natalija). Prekosutra je u planu da idemo u Troeljgu da posjetimo momke, neće biti predavanja, tako da se radujem putovanju i viđenju sa ekipom sa poljoprivrede. Poslije podne i veče sam proveo u sobi, pripremajući se za sutra. Napravio sam malo piletine i puru sa sirom koja je dobro ispala. Uz malo salate sve je bilo jako ukusno. 

 

10. Dan 

Oksana mi je javila da je otkazana posjeta kod Valerija, tako da sam ostao negdje do 13,30 u sobi pripremajući se za predavanje. Takođe, reče mi da ćemo naveče imati roštilj sa momcima iz Troeljge koji dolaze popodne. Pitala me je za subotu idemo li na operu ili balet i ja sam od dva zla (haha) izabrao operu Evgenija Onjegin. Javila mi se i Tanja sa prijedlogom da u petak naveče idemo na izbor za mis permskog kraja. To mi se učinilo jako interesantnim, i prihvatio sam ali kad sam vidio cijene (najjeftinija karta 900 rublji ili oko 30 KM) malo sam izvrdao kako imam predavanja do 19 kada manifestacija počinje i kako moram vidjeti sa Oksanom. Sa Oksanom sam dogovorio da ipak odemo samo negdje na čaj poslije predavanja. Poslala mi je slike sa kartama za operu, koštaju 800 rublji (oko 25 KM) što nije malo, mislio sam da je jeftinije. Na predavanju je bilo onako, 7-8 studenata. Među njima je bila jedna posebno lijepa djevojka, Aljona, koja je ostala poslije predavanja da joj kopiram softver ArcGIS Desktop 10, tako da smo malo ćaskali iako slabo govori engleski. Poslije predavanja čuo sam se sa Igorom, momci su već bili došli i našli smo se kod njih u sobi. Spremili smo se i sa Matvejom otišli pješke, nekih kilometar i po, do poljoprivrednog dobra njihovog fakulteta, gdje je roštilj već bio spremljen. Tamo je bila Oksana, još jedna djevojka, prodekan fakulteta i jedan profesor (Andrej čini mi se) koji je bio zadužen za pripremanje mesa. Mjesto gdje smo roštiljali je bilo u nekom voćnjaku, sa drvenim pokrivenim ljetnjikovcem tako da je ugođaj bio potpun, samo što je bilo malo hladno, ipak je jesen počela. Tu smo se stvarno razvalili od mesa i svega ostalog. Bilo je i votke, salate, svega pomalo, a bili su tu i neki fini kolačići nalik na orahe kojima nisam mogao odoliti. Bilo je zabavno, lijepo smo se družili, smijali, držali zdravice, zezali, ova djevojka prodekanka je bila oduševljena s nama. Oko 9 smo završili i svo meso, povrće, kolače i ostalo oni su spakovali u kesu i ostavili nama tj. momcima. Pitao sam da li treba da participiramo novcem ali Oksana nije htjela ni da čuje. Po povratku kući svratili smo do supermarketa da kupimo vode i još ponešto, ali vode nije bilo. Ja sam kupio sebi malo povrća, voća, sira i još ponekih sitnica da imam u frižideru za naredne dane. Važna stvar je da sam preko ruskog telefona uspio naštimati internet na laptopu i telefonu, tako da je sada mnogo običnije kada imam internet u sobi. Dejan mi je pokazao da to ide preko opcije podešavanja - internet sharing, gdje možeš onda uključiti opciju dijeljenja interneta (data je šifra). Bilo me je blam, koji sam magarac da to nisam skontao sam iako sam tražio. Išao sam na wifi opciju, a moguće da je tada kad sam tražio telefon bio na ruskom pa nisam skontao. Tek sam ga kasnije prebacio na engleski (tastaturu i ostalo). 

 

11. Dan 

Danas sam išao sa momcima u Troeljgu gdje smo imali sastanak sa vlasnicima firme i stafom oko dosadašnjeg boravka, dobrih i loših strana itd. Momci su bili skromni i pristojni i rekli kako je sve OK (iako znam da baš i nije, pogotovo smještaj). Nisam znao da je ta poljoprivredna firma ,,Trud'' ustvari privatna, jer sam mislio da je to državno preduzeće. To je promijenilo potpuno moju sliku jer sam tek tada shvatio zašto hvale direktora kako je dosta pomogao selu da se izgrade škole, bolnice i sl. Tamo smo doručkovali, pozdravili se sa momcima i krenuli nazad u Perm. Stigli smo oko pola 2 popodne, čini mi se, i ostatak dana sam proveo surfajući na interentu i pripremajući prezentacije za sutra jer mi je Oksana rekla da ću imati predavanja prvo na ekonomskom fakultetu a potom na katedri za agrohemiju. Tema: Primjena GIS-a u poljoprivredi.  

 

12. Dan 

Dan je bio težak i uzbudljiv. Prvo je došao po mene neki momak profesor Vjećeslav Trošenko u tojoti rav 4, i dobacio me na ekonomski fakultet. Tamo sam prvo popio čaj sa dekanicom i njenom pomoćnicom. Dekanica se zove Olga Vladimirovna, jedna ljepuškasta prijatna mlađa žena, malo punija plavuša, sa kojom sam razmijenio par riječi, uglavnom na ruskom jer ona ne govori engleski. Predavanje je počelo u 12 i kad sam ušao u učionicu i vidio koliko je ljudi nije mi bilo dobro. Bilo je tu preko 50 studenata, nekoliko profesora, jedan sa fotoaparatom, svi u odijelima, kao da gostuje ne znam ko a ne neki šaban iz Bosne. Predavanje je bilo prilično loše jer sam samo čitao sa slajdova a njihova stroga prodekanica koja govori engleski je prevodila. Većini studenata je naravno bilo dosadno i na kraju nije bilo pitanja. Po završetku sam svratio do dekanice, popio još jedan čaj, kada je došao po mene Vjećeslav i odbacio me u rektorat gdje sam od 17,20 imao nova predavanja. Interesantno, ona dekaničina kolegica mi reče da sam džemper naopako obukao, haha, to je bio totalni fijasko. Kod Oksane sam popio još jedan čaj sa njenim studentima i potom smo otišli da vidim gdje će se održati kuharski šou (cooking show) i da naručim namirnice koje mi trebaju za begovu čorbu i tufahije koje ću pripremati. Studio se nalazi u modernom tržnom centru i tu sam se upoznao sa okruženjem, opremom za kuhanje i dogovorili smo se šta nam od materijala treba. Po povratku sam skontao da student koji nas vozi, u svoj džipu VAZ čini mi se uopšte mu ne rade kočnice nego čovjek koči ručnom. Prvo mi je bilo malo nezgodno, kontam spucaće nekoga, ali kad sam vidio da ipak dobro barata, bilo je ok. A i blizu je rektorata pa nije bilo problema. 

Pošto sam imao još vremena do predavanja, a nisam htio da smetam Oksani, izašao sam malo da prošetam centrom grada i napravio par fotki. Predavanju je prisustvovalo, osim Alekseja, 7-8 studenata, od čega su neki bili master studenti koji slušaju kod Oksane engleski. Predavanje je bilo dobro, interesantno, jedan dečko je imao čak tri pitanja, tako da sam čak dobio aplauz na kraju. Isto predavanje, ista  tema, u istom danu, a tako različiti rezultati i utisci. Naravno, mnogo je lakše predavati manjoj grupi, gdje možete ostvariti kontakt sa svakim studentom u poređenju sa velikom grupom gdje još ima dosta profesora koji slušaju. U 19 sam završio i kod Oksane u ofisu me je čekala Tanja. Pozvali smo Oksanu da ide sa nama i otišli smo do prelijepog japanskog restorana u centru grada. Tu smo prvo popili odličan čaj sa limunom i đumbirom, zatim neke ukusne piroške, potom preukusnu tempuru sa začinim (neka dva posebna začin koji liče na soja sos) i na kraju sam pojeo ljutu supu sa raznim sastojcima unutra, od gljiva i mesa, do riže i raznih vrsta povrća. Ceh je bio oko 1650 rublji i ja sam džentlmenski dao hiljadu a Oksana ostatak. Tanja se izgleda rijetko hvata za novčanik, iako je bila izvadila karticu kao spremna da plati. Moraću odmah po povratku u Sarajevo otići do japanskog restorana da ovo ponovim. Na kraju Tanja me je odbacila do hostela. Prije toga odbacili smo Oksanu kući i pokupili negdje u gradu Simu koja mi je donijela slike. Rekao sam joj da ona sutradan ide sa mnom na operu (nije mi baš bilo drago zbog toga kad mi je Oksana rekla, jer em što ne zna engleski, em što stalno nešto sere na ruskom, em što joj je priča neka smarajuća – energija, čakre, slikarstvo...).

 

13. Dan 

Prvi dio dana proveo sam u sobi, negdje do 2 popodne, kada je došao taksi po mene i odvezao me do tržnog centra gdje se nalazi lijepi kuharski studio. Tu me je već čekao Maksim, a i Oksana je ubrzo došla sa 2-3 studentice. Obukao sam kuharsku odoru i kapu, i skupa smo počeli pripreme za kuhanje, dok se studio lagano punio. Publici sam predstavljen kao profesor Drašković iz Bosne koji će kuhati tipično bosansko jelo Begovu čorbu i tufahiju za dezert, dok će Maksim kuhati rusko jelo sa povrćem na moderan način bez korišćenja vode, samo na paru, i palačinke. Oksana nam je bila pomagač. Bila je to neka vrsta promocije posuđa i novih tehnologija kuhanja, što sam saznao tokom kuhanja jer je Maksim predstavljao publici rezultate zdravog i novog načina kuhanja. Čak su na kraju svi iz džepa izukli po hiljadu rublji (čini mi se) i platili mu. Izgleda da su me malo iskoristili u promotivne svrhe, ali baš me briga. Tu je bio još jedan čovjek koji je promovisao svoje proizvode ali nisam obraćao pažnju jer sam bio zauzet kuhanjem. 

Šou je trajao dva sata, od 15-17, i protekao je zabavno. Moja begova čorba nije loše ispala (bez bamija i na malo drukčiji način), dok tufahije nisu bile dovoljno kuhane pa su bile tvrde (bojao sam se da ih ne prekuham da se ne raspadnu). Ipak, sve se pojelo i dobio sam pohvale za svoje kuharsko umijeće. Tokom kuhanja sam pomalo govorio šta radim dok je Oksana prevodila, a na kraju sam održao govor zahvalnosti. Bio sam atrakcija cijelog događaja.  

Kad smo završili sa Tanjom sam otišao do Siminog ofisa gdje smo popili čaj sa biskvitima. Pošto smo imali još vremena, ideja je bila da odemo do opere i da malo prošetamo okolo ali pošto je padala kiša svratili smo u obližnju pravoslavnu crkvu u Manastirskoj ulici, u kojoj je bila u toku večernja služba (liturgija). Čim sam ušao shvatio sam da je to bila odlična ideja jer je crkva bila lijepa, osjećao se lagani miris tamjana, bilo je i nešto ljudi unutra, a pojanje i govor sveštenika davali su neku posebnu mističnost cijelom događaju. Pomislio sam: ,,Baš je lijepo biti u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, ovako spontano, u vrijeme večernje službe, sa običnim narodom.'' Osjetio sam se povezanim s njima. Sve to me je, malo neobično za mene, bacilo u misli o tome koliko sam griješio, posebno u posljednje vrijeme, da su mi u jednom momentu suze navrle na oči. Ali nisam smio dozvoliti da se previše uživim pa smo tu bili kratko, nekih 10-15 minut, a potom smo svratili do još jedne crkve u centru grada na 5 minuta (gdje je takođe bila u toku večernja služba), da bi se na kraju pozdravili sa Tanjom kod Permske opere koja je jedna od najpoznatijih u Rusiji. 

Gledali smo Evgenija Onjegina, operu u tri čina Aleksandra Sergejeviča Puškina za koju je muziku komponovao Pjotr Iljič Čajkovski. Kada je riječ o zdanju, treba reći da je impresivno i da sam se osjećao ugodno. Bilo je dupke puno, sa mnogo mladih ljudi, što me je iznenadilo. Sama opera mi nije bila nešto posebno. Prvi čin sam se trudio da ne zaspim jer sam bio umoran od stajanja tokom kuhanja, dok sam drugi i treći proveo sa kakvom-takvom pažnjom. Generalno, smatram da je opera prevaziđeno djelo koje je bilo aktuelno u ranije doba, kada je nastalo, kao Evgenije Onjegin, sredinom dvetnaestog vijeka. Tada nije bilo filma, savremene el. muzike, interneta i svih današnjih čuda tehnike, tako da je to u to doba možda bilo bum ali danas, bar za mene, djeluje prevaziđeno kao zabava uopšte, jer radije bih otišao na dobar koncert ili utakmicu nego na operu. Ipak kada treba da biram između tradicionalnog i modernog uvijek biram moderno. Ali, naravno da je doživljaj gledati poznato djelo u jednoj od najpoznatijih ruskih opera i to nisam smio propustiti i s te strane sam izašao zadovoljan. 

Oko 22 se sve završilo, pa smo taksi ganjali skoro pola sata da bi tek oko 23 došao u hostel. Tamo me čekalo još jedno iznenađenje – nije bilo struje, tako da sam razbuđen ležao u krevetu i slušao muziku sa telefona i radija. 

 

14. Dan 

Evo već sam pune dvije sedmice ovde. Iako je sve OK i fino, jedva čekam kad ću kući, prije svega da vidim svoje tri cure. Imam još pet radnih dana ovde da odradim i to je to. I danas je nekako sivo vrijeme, nedelja je, pa nisam nigdje izlazio vani. Čak se u jednom momentu pojavilo sunce ali samo na kratko. Cijeli dan sam u sobi, čitam novosti sa sajtova, gledam TV (nedeljom ima dosta utakmica), spremam klopu i vrtim se okolo. Takve dane ustvari najviše volim, kad ništa ne radim i nemam nikakvih obaveza. Srećom pa sam namjestio internet u sobi pa mi ne može biti dosadno. Možda bi mi nekad bilo dosadno provesti cijeli dan unutra, ali sada ne. Ustvari, nikad mi nije bilo dosadno kad sam sam sa sobom. Valjda nisam neki društven tip, ali samoća mi nije teška, a gužva me ponekad smara. 

 

15. Dan 

I danas sam cijeli dan proveo u sobi jer mi je Oksana sinoć javila da danas nemam obaveza. Izašao sam samo na sat-dva da malo prošetam i kupim nekih sitnica. Sipila je kišica, vrijeme je konstantno sivo, i nemam nešto želju da previše hodam okolo. Svratio sam do dva ,,supermarketa'' kako ih zovu, mada su to dva obična malo veća granapa po našim standardima. Čudi me kako su slabo snabdjeveni. Recimo, tražio sam već par dana da kupim flašu-dvije pitke vode, pošto ova sa česme u studentskom dome gdje sam smješten nije za piće, i nigdje je nisam našao, osim jedne flašice od pola litre. Morao sam kupiti kiselu i nju sam koristio za kuhanje. Danas sam za doručak napravio finu puru sa sirom i kefirom a za ručak italijansku tjesteninu sa mljevenom puretinom i salatom od povrća (bilo je baš ukusno i najeo sam se pravo, ostalo je skoro još pola tako da sam ostatak bacio jer ću sutra cijeli dan biti zauzet). Ni ostalih namirnica nema baš kao kod nas, vjerovatno jer sam u industrijskoj zoni koja nema nešto mnogo stanovnika. 

Javila mi se Tanja preko FB i pitala da izađemo sa Oksanom ali nije mi se dalo pa sam je zamolio da to ostavimo za sutra naveče. Ko će se sad spremati i ići u grad, pa opet nazad... Postavio sam par slika na Instagram, jednu sa cooking show-a a drugu iz opere. Na FB nisam još ništa stavljao, valjda ću kad se vratim sumirati sve i postaviti najbolje slike. 

Oksana mi je javila da se spremim za sutra jer ću cijeli dan imati obaveza počevši od 8 ujutro. Hajde, izdržaću nekako još ova 3-4 dana, jer me pomalo smara to upoznavanje i ,,razgovor'' sa ljudima koji hoće sa mnom da se druže a ne govore engleski.  

 

16. Dan 

Utorak je bio prilično naporan dan, bio sam u obavezama od 8 ujutro do 8 naveče. Prvo sam ujutro imao predavanja na Akademiji (u rektoratu), potom sam imao u 12 sastanak sa profesoricom Iraidom Samofalovom sa odsjeka za zemljište, zatim u 15 docentima Aleksandrom Ponosovim i Natalijom Žernakovom, i na kraju sam imao okrugli sto na ekonomskom fakultetu u 17,20. 

Predavanja na početku dana su bila dosadna, učionica hladna, studenti nezainteresovani, ja čitao samo sa prezentacije i to je to. Otaljavanje posla. Po završetku, sa Aleksejem sam otišao na katedru za zemljište gdje sam se susreo sa Iraidom Samofalovom. Nije mi bila jasna poenta sastanka, valjda je htjela da mi pokaže svoje karte i radove, malo smo razmijenili mišljenja i to je to. Teško je razgovarati ako imate jezičku barijeru. Pokazao sam im malo GIS online i dogovorili se da budemo u kontaktu. Oko 13 sam već bio kod Oksane u ofisu, i pošto sam tek oko 15 imao naredni sastanak mislio sam malo prošetati ali napolju je sipila sitna kišica pa sam odustao. A i Tanja je javila da će doći i donijeti piroške tako da smo malo zamezili i popili par čajeva. Sa Ponosovim i Žernakovom sam se sreo oko 15, kako smo se i dogovorili, i poenta je bila da se dogovorimo oko saradnje u vezi zajedničkog publikovanja radova. Ja sam naravno pristao i predložio da u narednom periodu oni dopišu mene na svoje radove a ja njih na svoje. Koliko sam razumio Oksanu ranije, njih dvoje su brat i sestra, i jako su fini, bar tako mi djeluje. Isprintao sam im svoj rad koji je publikovan u Geographici Panonici, koja je na Scopus listi, da vide kako to izgleda a oni su meni donijeli jedan rad iz oblasti primjene GIS-a u opštinama. Saradnja je dogovorena, ali mislim da to neće tako lako ići, jer nije lako objaviti rad u Panonici, a oni su na moj prijedlog da mogu objaviti radove u našem fakultetskom časopisu reagovali da je ipak bolje da sačekamo i objavimo nešto u časopisu koji je na Scopus-u. Kada smo završili bilo je već 16 sati pa sam izašao malo da prošetam, ali i dalje je sipila kišica pa se nisam daleko odmakao od zgrade rektorata, bio sam tu u obližnjem parku gdje je zgrada opere.

Oksana mi je prethodno rekla da će i ona ići sa mnom na ekonomiju da prevodi i da ću opet imati prezentaciju na temu GIS u poljoprivredi, što me je iznenadilo s obzirom da sam u petak na istom fakultetu imao istu prezentaciju. Tamo smo bili prije 5, prvo popili čaj a zatim otišli do sale gdje će biti održan okrugli sto. Bilo je tu 30-40 studenata, magistranata i doktoranata, i nas desetak učesnika okruglog stola. Uvodničar je bio profesor sa ekonomskog fakulteta, zatim kolegica iz ministarstva poljoprivrede, potom kolega iz kompanije koja se bavi telekomunikacijama, zatim ja i na kraju kolega Andrej, profesor sa ekonomskog fakulteta. Moje predavanje je bilo ubjedljivo najduže, nisu mi rekli da to treba skratiti na maksimalno 10 minuta kao i ostali učesnici, pa sam odužio na preko pola sata. Oksana je prevodila pa je i to oduzelo malo vremena, ali u jednom momentu sam pitao moderatora da bi možda bilo bolje da skratim prezentaciju ali on je odgovorio da je do mene, tako da sam gurao do kraja. Nakon izlaganja imali smo pitanja iz publike od kojih je jedno bilo upućeno meni: koliko se često koriste dronovi u poljoprivredi u mojoj zemlji. Odgovorio sam da smo mala zemlja, pretežno planinska, sa manjom poljoprivrednom površinom na sjeveroistoku i da nemam informaciju ili da nisam još čuo da neko koristi dronove u tu svrhu. Po završetku okruglog stola svratili smo na zakusku gdje smo ćaskali uz meze i piće. Tu sam se malo bolje upoznao sa prof. Andrejom koji je vidi se vrlo kvalitetan mladi stručnjak iz oblasti marketinga i koji je putovao po jugoistočnoj Aziji oko 10 mjeseci i solidno govori engleski. Razmjenili smo kontakte i pošto je izrazio želju da posjeti Sarajevo zamolio sam ga da se javi ako dođe. Oko 8 smo završili druženje i jedan od njihovih profesora me je odbacio kući. Bio sam umoran ali i zadovoljan jer je ovaj naporni dan prošao. Mislim da je to bilo posljednje ozbiljno iskušenje ovde i da su preda mnom još par uobičajenih dana sa ne tako teškim rasporedom. 

 

17. Dan 

Dan sam proveo većim dijelom u sobi osim što sam bio na Fakultetu prostornog planiranja i katastra od 13,30 do 17,00. Održao sam otprilike dva časa predavanja, bilo je samo 5-6 studenata, i bilo je interesantno, jer sam bio opušten i malo više sam mašalao na engleskom. Prije predavanja trebao sam se konačno sresti sa Aleksandrom Željaskovim, dekanom fakulteta, Sinišinim prijateljem, ali on nije bio tu jer su ga zvali iz Akademije i morao je otići. Tu je bio Dimitrij, stari poznanik, čovjek kod koga sam bio u banji. Dao mi je tri knjige koje mi je poslao Valerij Kalinjin, hidrolog, sa kojim se ne uspjedoh vidjeti poslije banje. Sve tri knjige su interesantne, dvije su o primjeni GIS-a u hidrologiji a treća o zimskom vodnom režimu Kame i pritoka. Mogu mi biti potencijalno jako korisne jer i sam planiram pisati na tu temu.  Baš lijepo od njega, moram mu se revanširati, poslaću mu svoju knjigu po nekome kad budu dolazili u Brčko u novembru (valjda će neko od naših iz Lukavice biti tada u Brčkom). Ostalo vrijeme sam proveo surfajući internetom i čekajući da prođe još jedan dan. Predveče sam se čuo sa Igorom i ekipom iz Troeljge, koji dolaze sutra tek negdje iza 4 popodne. 

 

18. Dan 

Jutros rano mi se javila Oksana i rekla da imam u 10,00 predavnja na Fakultetu za prostorno planiranje i katastar. Baš sam bio pomislio da ću imati slobodan dan. Dakle, imao sam predavanja od 10-14 i proteklo je manje-više ok. Ja pričam ili čitam sa prezentacija, oni uglavnom ne slušaju, kao i svi studenti. Tek pokoji prati moja predavnja. Razumijem ih, nije im lako pratiti na engleskom jeziku a i ja sam tu samo još danas pa niko ni ne haje. Na kraju sam napravio zajedničku fotografiju za uspomenu na predavanja u Permu. Takođe, jednoj studentici koja je pomno pratila moja predavanja i bila zainteresovana za softver ArcGIS Desktop 10, Anja se zvala, prebacio sam svoje prezentacije i softver na njen eksterni disk obavjestivši i ostale da ga mogu od nje preuzeti. 

U pauzi sam svratio do dekana i konačno se upoznao sa Aleksandrom Željaskovim, Sinišinim ,,bratom'' kako oni zovu jedan drugog. Čovjek ne zna engleski pa smo malo natucali, osnovne stvari i uglavnom se razumjeli. Kratko sam bio, nekih 10-tak minuta, i vjerovatno ćemo se vidjeti sutra u ,,glavnom korpusu'' kako oni zovu rektorat. Oko 14 sam već bio u sobi i surfao internetom. Danas dolazi ekipa iz Troeljge i biće interesantno druženje. 

Nevjerovatno, ali i sunce se pojavilo na nekih sat-dva, iako je vani prilično hladno, 4-5 stepeni oC. 

 

19. Dan 

Taj dan je bio rezervisan za završne obaveze i kupovinu. Oko 10,45 su došli po nas, bili smo kratko kod Oksane u ofisu a potom smo otišli u salu gdje je biblioteka gdje smo imali završna izlaganja i dodjelu certifikata. Prvo su kratku prezentaciju imali momci-studenti, potom im je dosadni Eliseev postavljao pitanja, zatim sam ja održao govor zahvalnosti i na kraju nam je prorektorica Ljudmila podijelila certifikate. Bilo je lijepo, pomalo svečano i emotivno. Kad se sve završilo otišli smo u fakultetsku menzu na ručak a onda nas je Matvej odveo u grad u šoping. Hodali smo pola dana gore-dole, po tržnim centrima, kupili suvenire i slatkiše, poklone Oksani i Matveju i konačno opet završili u Oksaninom ofisu. Pošto smo se nahodali prilično smo ogladnili pa smo na večeru otišli u kvalitetni ukrajinski restoran u centru grada. Tu smo lijepo večerali, uzeo sam sve isto kao prije par sedmica: boršč (ukrajinska čorba sa teletinom i cveklom), lososa sa svježim povrćem i pitu sa jabukama. Uz sve to pilo se kvalitetno crno vino. Jedino što je na kraju zasjenilo lijepu večer bilo je čekanje taksija od najmanje 45 min, na kišici, pa smo se malo iznervirali. Oko 21,30 smo bili u hostelu i počeli spremanje za put. Sve je bilo gotovo oko 23,30, zatim sam se istuširao i legao ali nisam mogao dugo zaspati, bar do 1 sat. Ujutru sam se probudio u 4,45 i već u 5,20 smo bili ispred hostela kada je Oksana sa vozačem došla po nas. 

 

20. Dan 

Cijeli dan smo proveli u putovanju. Krenuli smo ujutro u 5,20 a u kući sam bio u 21,00. Avion iz Perma za Moskvu je bio u 8,00 i tamo smo bili opet oko 8 zbog vremenske razlike od dva sata koliko je let i trajao. Malo smo lutali po aerodromu u Moskvi dok nismo našli mjesto za bording za Beograd. Let za Beograd je trajao oko tri sata i bilo je malo naporno jer je pored mene sjedio neki debeli Rus koji je bazdio na bijeli luk dok je sa desne strane sjedila mlađa Ruskinja, tako da sam bio u sredini. U Beogradu nas je dočelo divno vrijeme, sunčano, pravi proljetni dan. Na aerodromu me čekao Drago pa sam otišao do grada da se malo provozam i pogledam neke stanove. Po završetku, oko 3 sam se našao sa Igorom i Dejanom kod Delta City Centra na Novom Beogradu, odakle smo lagano krenuli sa Igorovim autom kući. Svratili smo u restoran Mićo Bradina gdje smo ručali i potom nastavili dalje. Dan je bio prelijep pa je i putovanje bilo ugodno. Zezali smo se čitavo vrijeme, prijalo mi je društvo ovih mladih ljudi, njihova neopterećenost problemima i lakoća življenja. U Istočno Sarajevo smo stigli tačno u 21,00. Cure su me dočekale, Maša je bila vesela dok me je Emili neko vrijeme samo posmatrala, bez reakcija, a kasnije se i ona oslobodila. Tako je završena ova lijepa dvadesetodnevna posjeta bratskoj Rusiji. Ostaće mi zauvijek u sjećanju.

​