Branislav Drašković

Evo me već treći dan na ostrvu Kyushu, najjužnijem od četiri velika Japanska ostrva. Dani pred polazak i samo putovanje su bili dosta teški jer sam se razbolio 3-4 dana pred put i nisam bio ni za šta. Prehladio sam se opasno, imao sam temperaturu i do 38, tako da sam počeo pomalo razmišljati da li uopšte da krenem na put, jer sam se bojao da ne dobijem upalu pluća. Nagutao sam se raznih tableta i u ponedeljak, 11. maja ujutro u 6 sati pokupio stvari i krenuo put Beča. Avion je umjesto u pola 8 poletio iza osam, da bi u Beč sletio negdje oko 9 sati. Let za Tokyo imao sam u 13,20 tako da sam nekoliko sati na aerodromu u Beču proveo čitajući novine i slušajući srpski oko sebe. Let Beč-Tokyo je bio vrlo naporan, što zbog bolesti što zbog 11 sati neprekidnog sjedenja. Srećom, tu je bio interaktivni ekran ispred svakog sjedišta, pa sam vrijeme ubijao slušajući muziku. Za čitavih 11 sati samo sam dva puta ustao i protegao noge do toaleta. Na tokijskom aerodromu Narita popunio sam par formulara, pokupio prtljag iz Sarajeva, razmjenio 50 evra u jene, da imam za sitnice, i uz pomoć simpatičnog čikice koji me je dočekao sa natpisom JICA, hvatao avion za Fukuoku. Već sam počeo evocirati uspomene na prethodni boravak u Japanu (2008), čak sam u jednom momentu osjetio i onaj zaboravljeni miris Japana. Let Tokyo-Fukuoka je trajao oko 2 sata i uglavnom je protekao OK, ako izuzmemo strah da će mi se zdravstveno stanje pogoršati. U Fukuoki sam takođe dočekan, ovaj put sa zastavicom BiH, i odmah smo strpani u taxi za krajnju destinaciju: Kitakyushu (ili Sjeverni Kjušu). Sa mnom u taxiju je bio neki šaban iz Šri Lanke, takođe JICA participant, koji je prilikom upoznavanja, na moje ''Branislav'' uzviknuo ''Pakistan?''. Tokom sat i po vožnje smo pokušali uspostaviti neki vid komunikacije ali nije nam baš išlo pa smo odustali. Čovjek nikako da skonta da nisam iz Pakistana. Ja mu kažem da sam iz Bosne a on pita: ''A Pakistan?'' Ma reko, to ti se učinilo od mog imena, zovem se Branislav.
Kad smo došli u JICA Centar, dočekala nas je fina ženica, neka šefica šta li, i objasnila nam u 10-tak minuta osnovne stvari koje treba da znamo. Onako izmrcvareni od puta jedva smo dočekali da upadnemo u sobu. JICA Centar Kyushu me je odmah podsjetio na JICA Centar Sapporo. Divno mjesto gdje čovjek ne može da se ne osjeća lijepo. Još samo da me prođe kašalj i sve će biti ok. Iako mi se spavalo, izborio sam se da ne zaspim do 18 sati, kada počinje večera. Nakon večere, zaspao sam ko klada, pretpostavljam oko 20 sati, i spavao sam negdje do pola 8 ujutro. Oko 9,30 smo imali brifing gdje sam se upoznao sa ostatkom ekipe. Tu je jedan čovjek sa Kosova, može se reći blizak (geografski), ostalo su egzotične zemlje: Palau, Sejšeli, Samoa, Mikronezija, Butan, Palestina, Egipat i Jamajka. Sve od zla oca od gore matere... Pomislio sam kako je ekipa iz Sappora bila mnogo bolja - svi su bili iz jugoistočne Evrope.  Naveče sam upoznao jednu Banjalučanku, koja je došla par dana prije mene. Njen kurs je ''Air polution'', sličan mom ''Environmental education''. Večerali smo zajedno i proćaskali.
Pošto sam još uvijek bio prilično bolestan i dezorijentisan zbog jet-lega, legao sam oko 23, međutim, probudio sam se nakon samo dva sata, u 1, i nisam mogao zaspati do 4-5.  Valjda zbog vremenske razlike tijelo još nije skontalo da je noć i da treba da se spava.
Drugi dan smo već pomalo počeli da slušamo predavanja, a naveče smo imali i kurs japanskog jezika. Naučili smo da se predstavimo jer nam je rečeno da sutra idemo u posjetu školi (pomislio sam: isto kao u Sapporu) u sklopu programa interkulturalne saradnje. 
Podsjetio sam se malo japanskog i ponovo naučio:
1. Hadjimemashite (kako ste)
2. Watashi wa Brane desu (zovem se Brane)
3. Bosnia and Herzegovina kara kimashita (dolazim iz Bosne i Hercegovine)
4. Yoroshiku onegaishimasu (drago mi je...)
Naveče, nakon šetnje, mrtav umoran uskočio sam oko 10 u krevet, da bi se probudio ujutro u pola 6. Pomislio sam ''odlično'', jer je to ipak veliki napredak u odnosu na prethodnu noć. 
Mjesto gdje smo danas bili u posjeti u stvari je obdanište a ne škola. Nakon uvoda i predstavljanja, podijelili su nas u tri grupe. Ja sam bio u grupi sa zamotanom Egipćankom i simpatičnim Butancem u narodnoj nošnji, sa djecom najmlađe dobi, uzrasti do 3 godine. Na kraju su se djeca opustila pa su mi posjedala u krilo i skakala po meni. Zanimljivo im je bilo što sam ćelav pa su me pipali po glavi. Nakon svega, popili smo čaj sa stafom i vratili se nazad u JICA Centar. Poslije podne smo imali predavanje o kursu, pregled aktivnosti, a nakon toga i drugi čas japanskog (sat i po). Bila je neka fina cura, komunikativna pa nije bilo loše. Sad sam dosta motivisaniji za učenje Japanskog, za razliku od Sappora, gdje nisam htio da učim, osim onog osnovnog što mi je trebalo za predstavljenje. 
Zdravstveno se već osjećam dosta bolje, temperature više nema, kašlja sve manje, tako da mi je pao kamen sa srca, jer sam se bojao upale pluća ili nečeg sličnog. Kupio sam i flašu Jack Danielsa, da imam u frižideru, ako bude potrebno opuštanje nakon dosadnih predavanja. Da sumiram ovim prvih 2-3 dana: sve je ok, uglavnom isto kao u Sapporu. Samo, tada sam već u ovo vrijeme napisao: ''Sve je to ok, ali ja ipak jedva čekam kad ću kući''. Sada nije više tako. Vjerovatno što mi je već odavno bila puna kapa svega na poslu pa sam jedva čekao da pobjegnem. Drugi razlog je što sada nekako jasnije vidim koliko su Japanci ispred nas. U nekom momentu čovjek ne može da povjeruje kako sve fercera, kako je sve uredno, kako svi rade svoj posao, kako je trava podšišana, kako je cijela urbana zona u jednom finom skladu. Svako parking mjesto ima dva ležeća policajca sa mačijim očima, da bi auta bila parkirana u liniji (a ne ko kod nas, kad je hajvani parkiraju ukoso, dopola i sl.). Pomislio sam: ''Ovo je život dostojan čovjeka, ovako bi svi trebali da živimo''. Čini mi se da bi se lako uklopio u njihov život jer se i sam osjećam jako odgovornim, pogotovo imajući u vidu našu neodgovornost i bahatost koja mi se potpuno zgadila. Sjetih se Dejana iz Tokija, koga sam jedne tokijske noći ''kritikovao'' kako može da živi tu, među milionima Japanaca, na šta mi je odgovorio: ''Ja volim Japan''. Rekao sam mu, pa volim i ja Japan (i još mnogo šta) ali kako možeš živjeti ovdje, izgubljen u svemiru. Danas ga potpuno shvatam. Sad bi i ja ostao ovdje. Ljudi žive svoje živote, sve je organizovano do sitnica, nema galame, trke, auta ti stanu na ulici i ako si 10 metara od prelaza, svi su uljudni i uredni, nema srkleta ni belaja. Čovjek pomisili u sebi, navikao na naš jad i bijedu, da sve to ustvari nije moguće. Da su to vanzemaljci. Ili, kako mi ne možemo ovako živjeti? I onda se vratiš u mislima u naš jadni brlog, iz kojeg se nikad nećemo izvući. I ponovo se čovjeku vrati u glavi Bora Čorba i pjesma ''imam svoj mali svijet i oko njega kineski zid...'' To je jedino što možeš, izolovati se od svega, gledati samo sebe i živjeti život najbolje što možeš. Boli to čovjeka, ali šta ti drugo preostaje!? 
Sutra je subota. Prvo ću se (valjda) dobro naspavati, najesti, pa onda planiram u downtown, u Kokuru, koja je od Yahate, mjesta gdje je JICA Centar, udaljena nekih 10-tak km. Ići ću vozom-gradskim prevozom, zujati cijeli dan po gradu, obilaziti šoping molove, posmatrati obične prolaznike i sl. Sve u svemu, očekujem super vikend.