Branislav Drašković
U periodu od 17. 09. 2023. do 16. 12. 2023. proveo sam tri nezaboravna mjeseca u Zemlji izlazećeg sunca. Japanska agencija za međunarodnu saradnju (JICA - Japan International Cooperation Agency) je u kooperaciji sa Japanskom agencijom za geoprostorne informacije (GSI - Geospatial Information Authority) i Japanskim kartografskim centrom (JMC - Japan Map Center) organizovala trening program pod nazivom ,,Planning and Management of National Mapping and Surveying" na kome sam kao predstavnik Bosne i Hercegovine i Univerziteta u Istočnom Sarajevu učestvovao sa 13 ostalih participanata iz 13 zemalja u razvoju. To mi je bilo četvrto učešće u sličnim programima u Japanu, ovaj put najduže, pa sam odlučio da vodim dnevnik kako bi moje impresije o ovoj divnoj zemlji ostale zapisane. Sličan dnevnik vodio sam i 2015. godine kada sam bio u gradu Kitakjušu na najjužnijem od četiri velika ostrva - Kjušu. Te zapise možete čitati ovde. Prvi put sam bio u julu 2008. na Hokaidu, grad Saporo, drugi put u Kitakjušu, ostrvo Kjušu, treći (2019) i ovaj četvrti put u Cukubi, ostrvo Honšu. Dakle, od četiri velika japanska ostrva još nisam bio samo na Šikokuu.
18.09.2023. Ponedeljak.
Stigao sam u Cukubu, grad nekih 60 kilometara sjeverozapadno od Tokija. Centralno japansko ostrvo Honšu. Prvi dan. Put je bio naporan. Prvo sam rano ustao, u 04:00, jer sam imao let iz Sarajeva za Beč u 06:10. Pa sam u Beču čekao od 7:15 do 13:30, pa onda let od oko 11,5 sati. Bio sam u sredini između neke debele Izraelke, ima 130 kila, i dvoje Italijana sa bebom uzrasta 1 god. Nekako sam izdržao. Stigao sam u Tokio po ovdašnjem vremenu u 8:30 ujutro a po našem oko 00:30, kada bi trebao uveliko spavati. Međutim, nema spavanja, na aerodromu sam se zadržao do oko 10 a u Cukubu smo stigli oko 11. Usput sam iz kombija koji nas je prevozio snimio par videa, uz moju govornu pratnju, više za Mašu i Emili, koje sam mislio postaviti na Youtube. Bili su sa mnom u kombiju Makedonka Dobrinka, Albanac Endri, i dečko iz Kirgistana Izatbek. Mlađi ljudi, ok koliko sam mogao da vidim. Tokom vožnje sa kombi-busom odmah sam uočio koliko se Japan razlikuje od ostalih država, o nama da ne govorimo. Gledam kroz prozor, radnici u svijetlo plavim uniformama kose travu pored puta, njih trojica. Jedan kosi, trimerom, drugi ide iza njega a treći nosi pored trotoara neki providni panel, otprilike 2X2m ili 3X2m, vjerovatno od plastike, prati kako ovaj prvi kosi i pravi ,,zid" da trava ne bi frcala po putu. Nevjerovatno. To je ono što me ovdje oduševljava, koliko se pažnje posvećuje detaljima, što svak radi svoj posao savjesno, što ne štede na ljudskim resursima, jer bi negdje taj isti posao dali jednom ili najviše dvojici radnika, kod njih to rade trojica. I to kako. Zato im je sve čisto, uredno, potkresano, vidi se da je to sredina koja se njeguje. Ne na određenim mjestima nego svugdje. Auta su čista, većinom nova ili stara par godina, nema trulji, svi poštuju propise, nema galame ni stresa. Divno mjesto za život.❤️🇯🇵
Odmah po dolasku u JICA centar sam zadužio sobu, istuširao se, popio kafu, malo procunjao po okolo, da bi potom izišao do šoping mola AEON koji je udaljen 1 km otprilike. Nisam zaboravio put, iako ide uličicama. Takođe sam snimio nekoliko videa i sad ih postavljam na Youtube. Prvo večera, pa na spavanjac. Večera je bila odlična. Riba (3 komada, vrlo ukusna) sa malo salatice od svježeg kupusa, čorbica od povrća (vrlo ukusno), miso supa (ukusna) i bijela riža (nisam je jeo). Ukupno oko 1060 jena, što se uklapa u dnevnih 1100 jena koje imamo za jelo na Meal card (kartici). Inače, čim smo došli dobili smo Meal card, običnu bijelu plastificiranu karticu sa brojem sobe na kojoj je uplaćeno 1100 jena dnevno, puta onoliko dana u mjesecu koliko si tu. Kad uđemo u restoran, na ulazu je postavljena ponuda jela sa plastičnim raznobojnim okruglim čipovima (nešto poput novčića samo malo izduženo) na kojima je broj jela. Pored svakog jela je cijena, koliko košta, tako da možeš izračunati koliko ćeš potrošiti. Takođe, tu je i broj kalorija koje ima svako jelo, Japanci vode računa i o tome. Tri su glavna jela u ponudi, ustvari tri seta koji uključuju supu, rižu i glavno jelo, a pored toga možeš uzeti čip i naručiti bilo šta drugo, što je u ponudi, npr. picu, špagete, itd. Hrana je internacionalna, prilagođena šarolikim kulturama, ali ima ponekad i klasičnih japanskih jela. Tu su takođe, banane, voće, hljeb, nekih desetak raznih opcija, sve ima svoj čip sa brojem, a u vitrinici pored su u ponudi neki keksići, sladoled, kit-kat čokoladice, grickalice, i to može da se uzme. Ti onda odabereš šta ćeš jesti, uzmeš plastične čipove sa brojem jela i ideš na kasu. Tu daješ čipove, žena koja radi na kasi to ukuca, daš joj karticu, ona je ubaci u čitač i skine ti se iznos novca koliko si klope uzeo. Ona ti da papir/račun sa kojim ideš do kuhinje gdje se izdaje hrana, na tacni staviš račune, oni ih uzmu, pročitaju i izdaju ti jelo i hranu koju si naručio. Ako si slučajno potrošio sve pare sa računa, možeš i pravim parama u kešu platiti. Japanci službenici ili gosti JICA centra koji dođu tu da se hrane plaćaju kešom. Tu u sali je nekoliko desetina stolova, odabereš jedan, sjedneš i jedeš. Kad završiš, vraćaš tacnu sa praznim tanjirima na predviđeno mjesto. Što se tiče kvaliteta - vrlo dobro, što se tiče kvantiteta - dovoljno. Ujutro u 10:00 imamo brifing, do 12:00. Sve u svemu, vrlo sam zadovoljan.
Nastavak možete pročitati OVDE.